petak, 17. srpnja 2015.

KARIZMATIČNI SIGNOR LUIGI

Svima nam je opće poznato da su najveće zvijezde svjetske fudbalske scene sami fudbaleri, rijeđe
golmani, a još manje treneri. Kao što za sve postoji prvi put, tako i priča o gospodina koji nam dolazi iz Bolonje i koji je trenutno u fudbalskoj mirovini. A svima Vam je poznata njegoća ćelava glava, krupne zelene oči, te profesionalan i uvijek praovremen pristup u dijeljenju pravde. Njegovo ime dame i gospodo sigurno Vam se nekad provuklo kroz matricu sjećanja, on je Pierluigi Collina (Peirluiđi Kolina) italijnaski sudac, 6 puta dobitnik nagrade za sudca godine, i zasigurno mogu se usuditi subjektivno istaći, najbolji sudac ikada koji je dijelio pravdu na fudbalskim terenima.


Kolina dijeli pravdu na utakmici Real M.-Man UTD
Kolina se počeo baviti suđenjem 1977. godine, prije toga igrao je fudbal u lokalnom timu Bolonje. Njegov napredak je bio ekspresan, 1988. počeo je da sudi u italijanskoj seriji C. A samo 3 godine kasnije u Seriji B i Seriji A. Na FIFA-inu rang listu uvršten 1995. godine, a prije toga je imao problema da je obolio od težeg oblika alopecije, te je izgubio svu kosu. Godine 1996. sudio je na Olimpijskim igrama u Atlanti, a 1999. sudio je čuveno finale na Camp Nou između Bayerna i Manchestera.


Njegova najznačanija utakmica karijera, kao ujedno i kruna samoj odanosti poslu i profesionalnosti koju su čelnici FIFA-e uvidjeli jeste finale Svjetskog prvenstva iz Japana i Južne Koreje 2002 između Brazila i Njemačke. Sjetićete se one frizure Ronalda (starog, kako ga svi identifikuju) te njegova dva gola sa kojim je matirao velikog Olivera Kahna, te Kariokame odveo na tron svijeta.

Dodaj naslov



Kolinina posljednja velika utakmica koju je odsudio bila je 2004. godine finale današnje Europa lige između Valencie i Marseillea. A zadnja utakmica generalno sa kojom se oprostio je bila okršaj Portugala i Slovačke.

Revijalna utakmica Ronaldo&Friends VS. Zidane&Friends ( Sudac PL. Collina)



Godine 2003. objavio je autobiografiju, i nakon umirovljenja počeo je raditi kao finansijski savjetnik. Mnogo osoba iz svijeta sporta dođe, prođe, ostavi ili ne ostavi nešto iza sebe, ljudi će Vas pamtiti po nečemu karakterističnom, origininalnom što je samo vaše, to je upravo imao Kolina. Ali on je imao spoj velikih stvari, bio je karakaterističan, profesionalan, simpatičan velikom audtidorijumu, i na jako originalne načine je rješavao pravdu na terenu, nekada čak i sa fizičkim putem.


Addio Dottore !!!





NEPREDVIDIVA IGRA PREOKRETA

Svi istinski fudblaski sladokusci ne vole dosadan fudbal. Vole atraktivanost, sa puno golova, te otpor "malih" ekipa "gigantima", a najviše od svega se voli neizvjesnost do samog kraja, ili preokreti najčešće na razini nevjerovatnog ili nedostižnog. Mnogo je utakmica koje su imale sličnih epiloga, ali samo su rijetke koje su bile za rubriku "vjerovali ili ne". To su vam oni trenuci kada jednostavno živite i gledate svaki sekund bez imalo pomaka očiju sa tv ekrana, i prosto uživate u toj magičnoj igri zvana fudbal, da bi vam bolje objasnio, to vam je onaj osjećaj ležernosti, zadovoljstva i elegancije koje Roger Federer ima u svom bekendu i forhendu. No, da krenemo redom, da se prisjetimo nekih od gore navedenih historijskih trenutka u fudbalu.


Gol Pandijanija(Deportivo-Milan 2004.)
Prva dva historijska preokreta vezana su sa najelitnije klupsko takmičenje Ligu šampiona. A akter u prve dvije priče je italijanski Milan. U četvrtfinalu Lige šampiona 2004. godine Milan je predvođen Kakom i Ševčenkom, te Anćelotijem sa klupe "rasuo" Deportivo iz la Korunje sa 4-1. U revašu La Korunja je napravila nevjerovatan podvig te golovima Pandijanija, Valerona i Likea na poluvremenu imala 3-0, rezultat koji ih je vodio u polufinale. Tačku na i stavio je Fran 15 minuta prije kraja, za konačan rezultat i debakl Rosonera. Naredna priča govori o čuvenom ne tako davnom finalu u Istanbulu kojeg se svi rado sjećamo osim navijača Milana. Tim iz Italije je imao ponovo sve u svojim rukama u finalu Lige šampiona 2005. nakon prvog poluvremena imali su 3-0, i svi su mislili da je Milan novi prvak Evrope. Međutim gosti iz Liverpula uz "You'll never walk alone"  nisu se predavali te golovima Džerarda, Šmicera i Alonsa u razdoblju od 54.-60. minute vratili stvari na početak. Veliki come back Liverpula isplatio se nakon izvođenja jedanaesteraca.




Duel Šmajhela sa igračima Bayerna
Sljedeća priča nam dolazi sa Camp Nou stadiona. Utakmica iz Barselone važi za jedan od nauzbudljivijih događaja u svijetu fudbala. Snage su odmjerili  Bayern iz Minhena i Manchester United. Na početku susreta Basler je iz slobodnog udarca doveo tim iz Bavarije do vodstva. Od tog momenta  Manchester je bio neprimjetan sve do 90. minute. Ali prije te 90. minute u drugom dijelu meča, stari lisac Sir Alex Ferguson uvodi Tedija Šeringema i sigurno jednog od najboljih džokera sa klupe svih vremena, Ole Gunara Solskjera. Da bi zadnja navedena dvojica za samo dvije minute  nakon dva ubacivanja iz ugla, donijeli infarkt završnicu jednog od "najsrčanijih" momenata ikada na fudbalskoj sceni. 



Poečetak finala Espanyola i Leverkusena 1988.
Posljednja priča za ovaj post odnosi se na utakmicu finala UEFA kupa, današnje Europa Lige. Tada

su se sastali španski Espanyol i njemački Bayer iz Leverkusena. Španska momčad tada predvođena Havijerom Klementeom. Pošto se tada igrao sistem gdje su u finalu bila dva susreta domaćinski i gostujući. Espanyol je slavio sa velikih 3-0 u Barseloni. U revanšu su se držali do 57. minute, ali do kraja meča njemačka narav sa kojom se nikada ne smijete kockati je proradili, tako da su Apotekari istopili prednost Espanyola, te osvojili tadašnji UEFA kup nakon izvođenja jedanaesteraca.


UDAIEVI "BIČEVI" SLOBODI FUDBALA

Udai i Sadam Husein
Jedna mudra izreka kaže: " Daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je." Priča koju želim podijeliti sa
Vama objavljena je 2003. godine u jednom časopisu.  Naime, radi se o priči koja dolazi iz Iraka, a njeg glavni akter je Udai Husein poznatiji u medijima kao Mesarev sin. Koliko ljudska drskost i nečovječnost ide iz krajnosti u krajnost govori priča o Udaiju Huseinu članu jedne od najomraženijih iračkih porodica.

Udai je već sa 16 godina počinio prvo ubistvo, kada je usmrtio profesora u školi usmrtio, nakon što ga je profesor osramotio pred djevojkom. Ali naravno nije bilo sankcija zbog diktatorskog režima njega i njegove porodice. Od 1984. godine aposlutni vladar je iračkog olimpijskog odbora i iračkog fublaskog saveza. Sve te funkcije otac mu je dao na upravljanje, nadajući se da će moći da pokrene ponovo taj irački sportski duh, nakon iračko-iranskih sukoba koji su trajali punih 8 godina.


Udai Husein
Irak je nekada bio mnogo dobar u sportu. Na ljetnim olimpijskim igrama u Moskvi 1980. iamo je 46 predstavnika, u Sidneju ih je bilo samo 4, dok u Ateni Irak nije imao predstavnika. I tako dolaskog okrutnog Udeia, sport i fudbal u Iraku su krenuli neki drugim, nelogičnim, i mnogi će reći nenormalnim putem. Podatak koji šokira i pokazuje šta je radio Udei, koji vid frustracije i torture je vršio na fudblaerima govori o tome da je u kvalifikacionom ciklusu za odlazak na SP-a 1998. u Francuskoj, nakon poraza od Kazahstana, Udei je naredio da se bičuju stopala za kaznu, tada dvojici najodgovornijih za poraz Iraka. Prvenstvo to je udar na osnovno ljudsko pravo. Ali pošto je tamo se provodio diktatorski režim, te je Udei moga da radi šta pomisli uz saglasnost svog oca, da naprave totalni kolaps u iračkog fudbalu, pa i sportu općenito. Katastrofalna činjenica je da je Udei nakon neuspjeha iračke fudbalske reprezentacije u  kavlifikacijama za SP 1994. po dolasku kući, izolovao svoje reprzentativce i natjerao ih da igraju i treniraju sa betonskom loptom, te nakon poraza od Japana od 1-4, trojicu igrača smjestio je u zatvor, te upotrijebio tradicionalnu kaznu državnu falaku da ih maltretira i vrši nasilje nad njima.



Dikatator Udai sa razgovara sa svojim igračem
Šarar Hajdar nekadašnja zvjezda iračke reprezentacije koji je sakupio 40 nastupa za nacionalni tim, javno je progovorio o samoj torturi koju je sprovodio čuveni Udai. Bio sam mučen četiri puta poslije utakmica, pa se mogu smatrati sretnikom. Nekima je bilo mnogo gore. Najgore je bilo poslije prijateljske utakmice s Jordanom koju smo u Amanu izgubili 2:0.Udai je mene i još trojicu saigrača odveo u zatvor. Kad smo stigli, skinuli su nam majice, privezali za željeznu šipku.Onda su nas vukli po betonskom podu dok nam se nije oderala koža s leđa. Potom su nas vukli preko pijeska da nam on uđe u rane. Konačno, natjerali su nas da se popnemo na lotre i skočimo u bazen pun blata iz kanalizacije. Htjeli su da nam se rane inficiraju. Sljedeći dan, i svaki nakon toga tukli su nas po stopalima. Moja kazna kao zvijezdi ekipe iznosila je 20 udaraca dnevno. Kad sam upitao čuvara koji me tukao hoće li ikad moći sebi ti oprostiti rekao je da kada to ne bi napravio, dogodilo bi mu se isto. Udai je nas sportiste uzimao za primjer – vjerovao je da će ljudi kad vide da se ne boji premlatiti i mučiti heroje, živjeti u još većem strahu.”, rekao je Hajdar.


Nedopustivo je da su se ovakve stvari mogle dešavati. FIFA-ine delegacije su nekoliko puta dolazile da nađu riješenje, da nađu dokaze, da sankcionišu ove neljudske poteze sina Sadamovog režima, ali svaki dolazak bio je uzaludan, jer niko nije smio progovoriti protiv "trenera" koji je znao u 3 sata poslije ponoći da izvede svoje igrače na trening i da im se ismijava, iako nikada nije bilo vješt sa loptom, kako su govorili imao je dvije lijeve.

Šarar Hajder čovjek koji je javno progovorio o svim ispadima Udaija danas živi u Londonu, nakon što je pobjegao iz Iraka zbog prijetnja Sadamovog režima 1998. godine. Urednik je sportskih novina na arapskom jeziku, te se priprema za trenerski posao. Hajderov primjer je dokaz koliko se voli fudbal, kada jednom "uđe" u krv, i nakon svega što je doživio, i svega što je prošao kao profesionalni igrač, napustio je sve užase i odlučio u nekim normalnijim okolnostima da i dalje bude u onome što voli bez ikakvih pritisaka, koji će opstruirati, negov rad, trud i želju za najvažnijom sporednom stvari na svijetu.


VELIČANSTVENI SVJETSKI DEBI




Fudbalska reprezentacija BiH 1993.
Ako živite u BiH i strastveni ste zaljubljenik u najvažniji sporednu stvar na svijetu onda ste sigurno i veliki fan našeg nacinalnog tima(realno govoreći u pojedinim dijelovima BiH i nije baš tako). No da krenemo ispočetka što se tiče fudbalske reprezentacije BiH. Zmajevi su marta1993. odigrali prvu neslužbenu utakmicu u njemačkoj protiv Kaiserslauterna po vodtsvom Fuada Muzurovića, te poraženi sa 4-1. Reprezentacija je tada imala nekoliko zvučnih imena, prevođena kapitenom Sliškovićem, zatim Baždarević, Hadžibegić, Katana, Sušić, Kapetanović, Musemić i drugi. Tokom nesretnih ratnih dejstava 1992. godine 17. juna FS BiH istupa iz FS Jugoslavije, te je konstuiran novi izvršni odbor FS BiH sa multinacionalnim karakterom preko kojeg je urađen status NS BiH za prijem u FIFA-u. Godine 1996. NS BiH je primljen u puno članostvo FIFA-e, dok je dvije godine kasnije u Dublinu dobio i punopravno članstvo UEFA-a.


Prva službena utakmica utakmica Zmajeva koja je ušla u anale je odigrana 30. novembra1995. u
1995. godina prva zvačina utakmica protiv Albanije u Tirani 30. oktobra
Tirani protiv Albanije gdje je BiH poražena rezultatom 2-0. Igralo se tada pod jako teskim okolnostima, nesretni rat je bio na izmaku, igralo se čisto iz ljubavi prema sportu a tadašnja roster BiH činili su: Pintol, Musić, Duro, Musemić, Konjić, Demirović, Džafić, Fazlagić,Begić, Hrnjić, Turković i Osmanović.

Prvi ranking na fifinoj rang listi BiH imala je 1996. godine kada je zauzimala 171. mjesto. Prvu pobjedu naš tim kroji iste godine pobjedivši Italiju na Koševu 2-1. Tada su pogađali Salihamidžić i Bolić, dok je za Azure pogodio Chiesa. Bitno je istaći da je tada Arrigo Sachi doveo najjači sastav Italije, te da se ova pobjeda smatra jednom od najvećih ikada u reprezentativnoj povijesti naših Zmajeva.

Igrale su se kasnije mnogo velike utakmica, uostalom svaka utakmica reprzentacije BiH je historijska, jer sami navijači su takvi, da se na svakoj utakmici ostavi srce na terenu, pa šta bude, i na taj način sve utakmice su historijske. Kako su godine odmicale BiH je imala sve veći rejting i kvalitetniju ekipu, te sve bliže nekom velikom takmičenju. 

Bitnije utakmice i na korak od jedno velikog takmičenja Zmajevi su bili 11. oktobra 2003. godine gdje nas je pobjeda protiv Danske na Koševu vodila na Euro 2004 u Portugalu. Sjećam se te utakmice kao da je gledam danas. Hladan tuš za BiH kada Jorgensen u 12. minuti pogađa mrežu Hasagića. Igrala se 38. minuta kada je Bešlija ubacio sa desne strane, a Bolić glavom matirao Sorensena. Komentator je bio legendarni Sabahudin Topalbećirević, a u tom trenutku njegov glas se nije mogao čuti, jer je 35 hiljada navijača otišlo u delirij. Na kraju je nažalost ostalo 1-1, te su Danci izborili direktan plasman.Najbliži plasmanu na svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. godine. U grupi smo završili iza velike crvene furije, ostavivši iza sebe Tursku i Belgiju. Ali u baražu smo "naletili" na Portugal predvođen tada novopečenom zvjezdom Kristianom Ronaldom. Poraženi smo u oba susreta minimalno. Dvije godine kasnije igrali smo ponovo utakmicu u Francuskoj za direktan plasman na Euro u Poljskoj i Ukrajini. Svi ćete se sjetiti penala kojim su francuski 13. minuta do kraja izjednačili, te nas ponovo poslali u baraž na megdan, ponovo istim protivnicima. Tada su Portugalci bili nemilosrdni utrpavši nam čak 6 komada u Lisabonu.


I tako dok su se redale noćne more odlučujućih utakmica i baraža, tako je naš nacionalni tim
Sejad Salihović izvodi slobodni udarac (Portugal- BiH 2012. godina)
stastavao u reprzentaciju zrelu za neko veliko takmičenje. Kroz mnogo stresnu kvalifikacionu grupu za odlazak na SP u Brazilu 2014, odlučujuću ujedno i zadnju priliku da odemo na neko veliko takmičenje igrali smo u Kaunasu protiv Litvanije, gdje nas je jedino pobjeda vodila na sambu u Brazil. Dvadesetak minuta prije kraja pogodio je Vedad Ibišević za toliko čekanu i nedosanjanu pobjedu i veliko takmičenje.

15. juni 2014 godine pamtiću dok sam živ. Bio sam kući sa starim i burazom, a dan prije smo kupili novu plazmu sa 41 inčom. Sa nestrpljenjem smo čekali našu himnu i napokon je dočekali. To su momenti koje ne možete opisati, koje ne mogu opisati ni najvještiji pisci. To su oni momenti kada  gledate, slušate ili nešto treće i toliko ste ponosni, sretni i zadovoljni. Legendarna brazilska Marakana, a protivnik kao krojen za jedan svjetski debi, velika Argentina, himna i zastava BiH, slika koja je obišla svijet. Neprocjenjivo...


Slavlje igrača i stručnog štaba BiH u Kaunasu, nakon plasmana na SP u Brazilu 2014.







četvrtak, 16. srpnja 2015.

PLAVA NOĆ U BUDIMPEŠTI


Slavlje igrača Željezničara u Budimpešti(16-07-2015)
Večerašnja pobjeda FK Željezničar u Budimpešti u prvoj utakmici drugog pretkola Europa Lige savladao domaći Ferencvaroš. Pobjeda plavih sa Grbavice još jednom je pokazala veliku i fanatičnu ljubav prema fudbalu svih onih koji su slavili večeras Željinu pobjedu, a mislim da se ne radi samo Manijacima, već i o svim istinskim navijačima koji prije svega vole fudbal koji se igra srcem, a tako su igrali večeras igrači Željezničara. Branili su se svim mogućim silama i na kraju čekali svoju priliku i dočekali onda kad je najslađe u posljednjim minutama utakmice. Mislim da su svi večeras navijali za Želju, jer nas je predstavio na europskoj sceni najbolje što je mogao.


Slavlje Beganovića nakon pogotka u 90. minuti
Večeras je kako sam mogao primjetiti opet proradio onaj "bosanski inat". Realno malo ko je očekivao da bi Željo mogao večeras protiv favorizovanog Ferencvaroša, nekada mnogo jake ekipe na tlu Europe da izvuče pozitivan rezultat. Plavi momci predvođeni Bajićem, Sadikovićem, Memijom, Antolovićem, Diattom i na kraju junakom večeri Beganovićem uz sva ova mlada imena, koja su većinom izdanak Željine škole, prošavši niže selekcije. To je jedna priča koja prkosi komercijalizmu današnjeg fudbala svjetskog kakv jeste. Najveće bogastvo jeste kada vi kao klub, kao ustanova "proizvodite" mlade kadrove koji će da brane boje Vašeg kluba najbolje što je moguće, jer su odrasli i dali sve Vašoj boji, vašem grbu, vašem terenu, vašem svemu, kao što su večeras plavi momci pokazali, pokorivši mađarsku prijestolnicu.

Nakon što su nedavno ostali bez titule, razlog tome bio je najljući rival FK Sarajevo, momci sa
Igraći Željeničara slave pobjedu protiv Ferencvaroša
Grbavice od završetka prošle sezone BHT Premijer Lige grade jedan sasvim novi tim Željezničara isključivo baziran na mladim, talentovanim i perspektivnim momcima iz omladinskih pogona, što je priča za veliku pohvalu. A znamo da neki od najvećih svjteskih klubova najveće zvjezde upravo je izvukla iz svojih omladinskih pogona. Uzmimo samo za primjer Barsinu "La Masiju", zatim Ajaxovu popularnu školu fudbala, Mančester Junajted, Atletik Bilbao, Lijon, PSG, Real Madrid...

Slavlje navijača i igrača Željezničara u Budimpešti
Velika podrška Manijaka na Groupama Areni večeras u Budimpešti došla je kao šlag na tortu nakon velike borbe plavih momaka i na kraju pobjede, prelijepa slika otišla je u Evropu sa enblemom zastave Bosine i Hercegovine, i čini mi se da jedino što daje nadu za bolje sutra, i jedino što naš napaćeni narod u Bosni i Hercegovini čini sretnim jeste bosanskohercegovački sport. Ali kako je istakao šef stručnog štaba Željezničara Milomir Odović, ovo je tek prvo poluvrijeme utakmice, ima revanš u Sarajevu.

Ali bilo kako bilo "bosanski inat" slavi večeras na Grbavici, u ovom trenutku dok ja završavam svoj post koji sam morao posvetiti plavoj noći u Budimpešti upravo najvjerniji navijači slave sa svojim pulenima još jednu historijsku pobjedu tima sa Grbavice!!!

Junak pobjede Željezničara Dženisa Beganovića






TAKMIČENJE ZA BOGATE

Uefina Liga prvaka osnovana je sezone 1955./1956. prvobitno nazvana Europski kup. Sistem
takmičenja se bazirao kao današnja nokaut faza. Klubovi su igrali dvije utakmice, jednu kući, drugu u gostima i nakon međusobnog skora, uspješnija ekipa je išla dalje. U to vrijeme same ekipe učesnice ovog danas planetarno popularnog takmičenja okupljale su samo državne prvake zemalja, te prethodne godine osvajača kupa. Četrdeset i dvije godine kasnije sve se mijenja. Ovaj sistem ostao je aktivan do današnjeg dana. Klubovi iz liga petice imali su svoje predstavnike direktno u najjačem klubskom takmičenju na svijetu(prvaci i viceprvaci direktan plasman u Ligu prvaka). Da bi Vam pobliže objasnio stvar uzeću za primjer češku prvu ligu i njemačku Bundesligu. Ako je prvak ove sezone bila Viktoria iz Plzena ona ide u kvalifikacije, dok ako je naprimjer Bayer Leverkusen završio na drugoj poziciji u Bundesligi, ide direktno uz prvaka Bayerna iz Minhena.




Gabriel Hanot






Takmičenje je osnovano 1955. godine na prijedlog francuskog novinara i urednika L'Equipea, kao "Europski kup klubova prvaka", trideset sedam godina kasnije turnir je preimenovan u UEFA Liga prvaka. Ovo takmičenje porede sa južnoameričkim Copa Libertadoresom kao najjače takmičenje na svijetu.
Gabriela Hanota











Sa utakmice Celtic-Benfica

Još jedna zanimljivost vezana za ovo takmičenje je himna Lige šampiona koja nosi ime "Champions League"("Liga prvaka") jeste da ju je aranžirao 1992. Tony Britten prema Hendlovom "Zadoku". Premijerno izvođenje himne uz Royal Philharmonic Orchestra uz zbor akademije "St. Martin in the Fields" otpjevana je na tri jezika: engleskom, francuskom i njemačkom. I od tog dana do danas svaka utakmica počinje sa intoniranjem ove himne.

Cijela ova priča od 1997. godine privukla je pregršt sponzora i dala takmičenja veliku finansijsku moć, te se na taj način fudbal okrenuo ka velikoj komercijalizaciji.


Najveća iznenađenja u ovom tzv. "Takmičenju za bogate" pravile finansijski i imenom male ekipe
Crvena Zvezda slavi naslov prvaka Evrope 1991. godine u Bariju.
poput: Artmedie Petržalke, Crvene Zvezde (iako će mnogo fudbalski sladokusci reći da Zvezda nije bila iznenađenje), Aston Villa, Celtic, Porto, Steaua samo su neka od najvećih izenađenja ovog takmičenja.

Najveća pobjeda za naše prostore(mislim na Balkan) i jedno od najvećih iznenađenja, iako mnogi vrli poznavaoci najvažnije sporedne stvari na svijetu kažu da to nije bilo iznenađenje, jeste trijumf u finalu 1991. godine u italijanskom Bariju. Crvena Zvezda domogla se trona Evrope preko Olimpik Marseja nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.  Belodedić, Mihajlović, Prosinečki, Savičević i Pančev bili su najzaslužniji za prvu veliku titula za tadašnje prostore bivše nam države.

Sa finala LP-a 1986. Barcelona-Steaua

Artmedia slavi pobjedu protiv Celtica 2005.godine.
Ali ubjedljivo najveća senzacija Lige Prvaka jeste titula rumunjske Steaue protiv Barcelone u finalu 1986. nakon penala bilo je 2-0 za Rumune.

Jedna od većih iznenađenja u zadnjih nekoliko godine jeste Artmedia Pertžalka iz Slovačke koja je u sezoni 2004./2005. Uefine Lige šampiona domogla se grupne faze, te osigurala plasmana, kao najveći autsajder ikada. Tada su na svome putu izbacili Seltik i beogradski Partizan, te u grupi sa Portom, Interom i Rangersima osvojili 3 boda i izborili nastavka takmičenja u Europa ligi gdje su odmah izbačeni od Levskog iz Sofije.

Na kraju ovo posta Vam donosim neke video zapise sa YouTube.com, te urađen infografički prikaz o Ligi prvaka. Video zapisi redoslijedom: 1. Crvena Zvezda-Marsej 1991.(izvođenje jedanaesteraca)
2. Steaua-Barcelona 1986.(penali) 3. Partizan-Artmedia(penali).









ponedjeljak, 1. lipnja 2015.

POSLJEDNJI "JUEGO" SINA LA MASIJE !

900. utakmica Ćavija, ujedno i posljednja za Barcelonu. Finale Lige Prvaka 6. juna u Berlinu protiv Juventusa.


Posljednja utakmica Xavija na Camp Nou protiv
Deportivo La Corune



Sve je počelo 25. januara 1980. godine u jednom malom gradiću u istočno centralnom dijelu pokrajine Katalonija. Mali gradić Terrassa u pokrajini Španije podario nam je prije nešto više od 35 godina čovjeka kojem se divio, te kojem se i dalje divi cijeli fudbalski auditorijum. Njegovo ime je Xavier Hernandez Creus, poznatiji svima kao Xavi. Ako želite znati šta znači istinska posvećenost klubu, i šta znači biti sin La Masije, biti istinski odan klubu, u ovom slučaju Barceloni, pročitajte put ovog Barceloninog čarobnjaka iz veznog reda.



Xavi(kapiten) sa loptom u duelu
protiv Levante(utakmica španske Primere)
Da bismo detaljnije približili nogometnu karijeru i veličinu ove sigurno u budućnosti fudbalske legende, ako ne i u ovim trenucima dok pišem ovaj post. Reći ćemo da je Xavi onaj tip igrača bez obzira za koga navijali morate cijeniti i poštovati. Legenda Barcinog veznog reda je jednostavno u toku svoje karijere bio conditio sine qua non blaugranske momčadi. Kada bi radili neke komparacije to bi izgledalo ovako: Šta je Roma bez Tottija? Inter bez Zanettija? Liverpool bez Gerrarda? Real bez Casillasa? Manchester bez Giggsa? Bilbao bez Etxeberrie? Arsenal bez Adamsa? Borussia bez Rickena? Tottenham bez Kinga? 
Istinski ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu ili vam ga fudbala najviše vole odanost klubu, koja prkosi komercijalizmu, i takvi igrači se vole i cijene bez obzira za koga navijate. No da se vratimo našem putu jednog od mnogih Barceloninih dječaka. Xavi je u razdoblju od 1991.-1997. godine prošao sve mlađe kategorije Barcine škole fudbala La Masije. Godinu dana kasnije talentovan tada osamnaestogodišnjak zaigrao je za B tim katalanskog diva. Nedugo zatim 18. augusta 1998. Xavi debituje za prvi tim Barcelona na utakmici protiv Majorke u finalu Superkupa Španije, gdje postiže i pogodak pod vodstvom tadašnjeg trenera Louisa van Gaala. Holandski stručnjak kasnija poziva Xavija da debituje u španskoj Primeri, 3. oktobra iste godine zbog povrede Pepa Guardiole, čovjeka koji će desetak godina kasnije postati i trener Barcelona, i voditi sa klupe Xavija.

Xavi slavi trofej Lige Šampiona osvojen sa Barcelonom 2008. godine.

Pregršt je trofeja, golova, asistencija, lijepih poteza koje nam je ovaj mađioničar u kopačkama ostavio iza sebe. Sa Barcelonom je osvojio 6 puta prvenstvo Španije, 2 puta Kup Španije, 4 puta SuperKup, 3 puta Ligu Evropskih Šampiona, Uefin Superkup i Svjetsko klupsko Prvenstvo. Sa reprezentacijom Španije: Svjetsko prvenstvo do 20 godina, zlato na ljetnim olimpijskim igrama 2000. godine, 2 puta Evropsko prvenstvo, treće mjesto na Kupu Konfederacija i Svjetsko prvenstvo. Sve nabrojane trofeje Xavi Hernandez je osvojio igrajući za Barcelonu i reprezentaciju Španije u razdoblju od 1998.-2015. godine.

Xavi sa trofejom Copa del Ray(2015. godina)

Bitan podatak je da je Xavi u utakmice prvenstva Španije protiv Levante 2. januara 2011. godine postao igrač sa najviše odigranih utakmica za Barcelonu u svim takmičenjima, tada je zaigrao 549. utakmicu za Barcu. tada se izjednačio po broju odigranih utakmica sa Barceloninom legendom Miguelijem. Naravno u naredne 4 godine Xavi je otišao do impresivne brojke. 





Oproštajna utakmica protiv Deprotiva na Camp Nou
(23.05.2015)
 U fudbalu Vam je kao i u svemu ostalom na svijetu, čemu poklonite srce. Kada volite nešto svim srcem, i dođe vrijeme da morate to napustiti onda rade emocije. Tako je i Xavi Hernandez na dostojanstven način sa titulom prvaka Španije oprostio se od svog Camp Noua, te poklonio suze svim istinskim navijačima Blaugrane 23. maja 2015. godine.  Navijači su znali ispratiti sina Barcelone na način na koji se treba odati počast na vjernost  17 godina katalonskom dresu.


Xavi u suzama se oprašta od Camp Noua
nakon 17 godina

Ne možete sa svima pričati o čarima igre kao što je fudbal, pa tako ni o majstorima poput Xavija. Pogledavši oproštaj i video sa Camp Noua uhvatila me neka jeza, a potekla je i jedna, ali istinska suza, nakon što je prokinuo i sam Xavi. Mnogi će reći to je sve komercijalizam on igra za novac ili slično, ali suze ovog španjolskog veznjaka obići će cijeli svijet i pokazati onima do kojih dopre šta predstavlja tako jednostavna a tako magična igra zvana fudbal. Tako ću i ja dragi moji svome sinu ili kćerki za nekih dvadesetak godina pričati o jednoj Xaviju koji je žario i palio na zelenim travnjakom, tako kulturno drsko i ležerno, a tako nevjerovatno upakovano u najljepše poteze koje ikada jedan igrač veznog reda može samo od nekoliko pokušaja uspjeti realizovati. Isto tako sam slušao priče kada sam bio mali dječak o velikanima poput Maradone, Pelea, Euzebija, Garinče itd. Fudbal dragi moji morate osjetiti u srcu. Fudbal je emocija, koju je i sam Xavi prenosio svojom dušom i tijelom na loptu, i zato i zaslužuje epitet jednog od najvećih fudbalera koji su ikada baratali sa loptom. I tako dok nam dolaze neki novi klinci poput Neymara, Dibale, Pogbe, Odegaarda, Sterlinga, Calhanoglua i drugih, jedan fudbalski udžbenik pisan djelima Xaviera Hernandeza Creusa, biće zatvoren 6. juna na Olimpijskom stadionu u Berlinu, u atmosferi koja i dolikuje kraju jedne magične ere, a to je finale Lige Evropskih  Prvaka protiv Stare Dame iz Torina.

Adios Maestro !!!







ponedjeljak, 11. svibnja 2015.

Baskijska "Cantera" čuvar fudbalske časti !

ATHLETICOVA DISCIPILINA I RAPSODIJA MLADIH TALENATA

Athletic Bilbao, klub koji nikada nije ispao iz španjolske La Lige od njenog osnivanja 1928.godine, po čemu je rame uz rame velikanima kao što su Real Madrid I Barselona. Bio je osam puta prvak lige, dvadeset četiri puta pobjednik kupa Španije, te dva puta u finalu Kupa UEFA, današnje Europa Lige. No, prethodno nabrojana dostignuća nisu jedina stvar koja Bilbao izdvaja od ostalih klubova u Španiji. Bilbao važi za jednu od rijetkih ekipa koje se drže tradicije, bez višemilionskih transfera I dovođenja stranih igrača. Naime, glavna krilatica ovog kluba je: "Sa domaćim igračima I navijačima, nema potrebe za strancima". I zaista, sve do danas u njihovoj skoro 120-godišnjoj historiji, za popularne Rojiblancose nikada nije zaigrao nijedan igrač koji nije porijeklom iz Baskije (bilo da je riječ o španjolskom ili francuskom dijelu). Pored starih rivala poput Barselone, Reala, Valensije, Atletika koji su uvijek ulagali desetine miliona eura na pojačanja, danas I mnogo manji klubovi kupljeni od strane ruskih ili arapskih biznismena, ogromnim ulaganjima, preko noći izrastaju u pretendente za sami vrh tabele. A pri vrhu je uvijek Bilbao da im smeta i prkosi tradicijom I ponosom.

Svi znamo da većina osoba koja prati nogomet, navija za klubove poput Real Madrida, Manchester Uniteda i Citya, Barcalone, Chelsea, Bayerna, Milana, Intera, Rome, Liverpoola, Juventusa, Arsenala i mnogih drugih, zbog toga što su neki od najpopularnijih klubova u svijetu. No druga strana ljubavi prema klubovima, dolazi nam iz Španije, tačnije sa stadiona San Mames u španjolskoj pokrajini Baskiji. Kada sam sreo nekoliko ljudi koji navijaju istinski za Atletik Bilbao, pitao sam ih: "Zašto baš Bilbao?". Odgovori su bili približno isti od svih. Većina osoba mi je reklo, zbog toga što Bilbao je čisti pokazatelj, kako sačuvati istinske čari fudbala od komercijalizacije.






"Kantera" na baskijskom jeziku u bukvalnom prevodu znači "kamenolom" ili "rudnik". Prevod riječi "Kantera" u ovom slučaju znači kao obnovljivi izvor mladih i talentovnih igrača, koji će u dogledno vrijeme zaigrati za prvi tim ovog kluba. "Kantera" predstavlja obnovljivi izvor ljudskih resura, koji ima ogromnu sentimentalnu vrijednost za cijeli Athletic Bibao, i za sve navijače Rojiblancosa. Ovo pravilo Atletika djelimično koriste kroz svoje "B" timove i Real Sosijedad, Rasing Santander, Sevilja, Real Madrid i Barcelona.
Da vi Vam malo približnije objasnio sa čime raspolaže Atletik, zamislite Baskiju kao Bosnu i Hercegovinu. U Federaciji imate nekoliko manjih pokrajina(u vezi Baskije pokrajine na sjeveru Španije), a u Republici Srpskoj tri manje pokrajine(U vezi Baskije tri manje pokrajine na jugozapadu Francuske). Znam da će mnogi čitajući ovo reći, vidi ovoga šta piše, u sve se mora ubaciti "naši" i "njihovi", e pa dragi moji ne možete me staviti u te okvire. Jer ne pripadam tamo gdje me želite smjestiti, ja sam po svim opredjeljenima ČOVJEK.
Karta Baskije

No da se vratimo veličanstvenom Bilbau. Dakle, kao što sam to već naveo, zamislili ste da je Atletik približno kao Bosna i Hercegovina ima preko 3 miliona potencijalnih kandidata da postanu fubaleri Atletik Bilbaoa. Mnogi ovo baskijsko pravilo da bi igrao za Bilbao moraš živjeti u pomenutoj regiji ili da ima baskijsko porijeklo i da prođe čuvenu fudbalsku školu "Lazamu" smatraju mnogo diskriminirajućim. Dok ima i pozitivne reakcije sa druge strane koje su saglasne sa Baskijicma, jer to pravilo kako kažu "čuva" istinski fudbal. Dakle ustanovili smo za Bilbau igraju igrači koji su rođeni u sjevernim dijelovima Španije, ili jugozapadnim dijelovima Francuske. Pa tako su za ovaj klub igrali nekadašnji francuski reprezentativac Bišente Lizarazu, zatim današnji francuski reprezantativac Ejmerik Laport. Čovjek koji danas igra za Venecuelu, Fernando Amorebijeta iako je rođen u Canturi u Venecueli, proveo je djetinjstvo u Baskiji i prošao "Lazamu", na taj način je dobio kartu za San Mames.
Tako Atletik Bilbao pomaže 150 klubova iz baskijske regije finansijski, i na taj način ima puno pravo da bira najbolje mlade talente i dovodi ih u svoj mladi pogon, prosto kao pasulj.
Dresovi Atletik Bilbaoa
(domaći i gostujući)

Sljedeća bitna i zanimljiva stvar vezana za ovaj zanimljivi klub, jeste da je Bilbao izdržao 110 godina bez sponzorstva. U jednom trenutku na poleđini dresova popularnih Los Leonesa nalazio se natpis Euskadi, što na baskijskom označava veliku regiju Baskije. Iako se to ne računa, veliki bum desio se 2008. godine, kada su svi rekli da je Bilbao postao komercijalizovan jer na prvi sponzor u historijin kluba postala naftna kompanija "Petronor". Da stvar bude još više "cantera" ova kompanija je bila odakle drugo nego iz Baskije. Bilbao je na ovaj način mnogi će reći popustio na svom nekomercijalnom odnosu i stavu, ali prodajom Havi Martineza za 40 mliona Bayernu, onda Lorentea Juventusu, nakon sjajnih partija u finalu Europa Lige protiv Atletiko Madrida, nastavili su jedan dobar kontinuitet, i pokazali da "Kantera" i dalje živi.



Joseba Exteberria

Da Atletik Bilbao nije "šuplja" govori nam primjer Hosebe Ečeberije, legendarnog igrača Bilbao i španskog reprezentativca, kojeg se sigurno sjećaju najveći fudbalski sladokusci. Naime, Ečeberija nakon 14 godina provedenih u klubu, odlučio je posljednju godinu u klubu da odigra volonterski, odnosno potpuno besplatno. Na taj način je pokazao šta za njega predstavlja Bilbao i poslao jedanu prelijepu priču, zbog koje se voli fudbal, i predstavlja način života. Naravno ovim gestom Ečeberija je (p)ostao jedan od najvećih legenda kluba uz golgetera Rafaela Morena Arazandija, poznatijeg pod nadimkom "Pićiči", zaslužnom za sedam regionalnih i četiri nacionalna kupa Bilbaoa sa početka 20. stoljeća. U čast ovoj legendi popularni Španjolski list "Marca" od 1953. godine dodjeljuje najboljim strijelcima prve i druge španske lige dodijeljuje "Pićići" trofej u čast ovog velikana kluba sa San Mamesa.
Rafael Moreno Arazandi
"Pichichi"









I za kraj ove baskijske priče ne mogu a da ne podijelim svoje iskustvo gledajući finale utakmice Europa Lige 9. maja 2012. godine između Atletiko Madrida i Atheltic Bilbaoa. Gleadjući kako tog devetog maja Atletiko iz Madrida prevođen zvijezdom u usponu Radamelom Falcaom rušeći snove Atletik Bilbao o jednoj tituli koja se čeka od 1985. godine. Gledajući to finale sa mojim ocem, koji je inače čovjek koji uvijek navija za one slabije(čitaj klubove sa manjim finansijskim budžetom) rekao: "Gledaj kako se igra srcem, što naši u reprezentaciji ne igraju ovako!". Nakon suza Ikera Muniaina, koji je te noći na travnjaku stadiona Nacionalne Arene u Bukureštu plakao kao malo dijete, zatim aplauz cijelog stadiona(uz grupicu od nekoliko hiljada Baskijaca) za mladu ekipu Atletik Bilbaoa koja je  ostavila srce na terenu zajedno sa argentinskim strategom Marcelom Bielsom koji je sjjano posložio te momke. Sjećam se slike sa tv-a, na kojoj momci u zelenim dresovima, jako mladi liju suze jer im je stalo do toga da pobijede tu noć. Zatim njihovi plačljivi koraci prema svojoj grupi navijača, koji iz dubine duše i dalje navijaja i zatim aplaudiraju svoju ljubimcima, iako su ispraćeni te noći iz Bukurešta sa 3  gola u mreži, zar to nije prava čar fudbala. Posmatravši ta mlada lice i njihov respekt prema lopti, navijačima i samim sebi, shvatio sam šta oni znače Bilbaou, a šta Bilbao njima.
Tako i dalje je San Mames ispunjen svaku utakmicu do posljednjeg mjesta, i prkosi potpunom komercijalizmu koliko god može, a trofej u vitirne kluba nije stigao skoro punih 30 godina. Jel' sad shvatate šta znači odanost i ljubav prema klubu?

Jasenko Jeremić, Tuzla













Na kraju ovog posta sam razgovarao sa nekoliko istinskih ljubitelja "najvažnije sporedne stvari na svijetu", između ostalog i sa Jasenkom Jeremićem, jednim od najvećih fanova Athletic Bilbaoa u BiH:
(izjave možete poslušati u audio zapisima):






nedjelja, 26. travnja 2015.

Anfield Road i ostali velikani: Mjesto gdje fudbal dobija smisao !

Gol El Fenomena u finalu SP 2002. godine
u Japanu i Južnoj Koreji protiv Njemačke.

Ako volite fudbal ili Vam ga nogomet, sigurno imate i klub koji Vam je omiljeni. A ukoliko ne volite, ne brinite, zavoljećete već uz nekoga, možda uz društvo, uz najbolje prijatelja ili možda uz djevojku ili dečka. Fudbal mogu reći da pratim aktivno od svoje osme godine. Fudbal sam zavolio zbog nekih posebnih momenata, koje sam gledao kao dječak ili koje su prepričavale starije generacije od mene, pa sam onda istraživao takve stvari. Igrač koji je obilježio moje djetinstvo, i igrač koji me pridobio da pratim najvažniju sporednu stvar na svijetu je Ronaldo Nazario de Lima. Kupovao je pažnju mnogih, te podsticao mnoge da gledaju i krenu stopama njegovih čarolija na zelenom travnjaku. Za mene jedan od najboljih igrača koji su ikada igrali, zbog takve lakoće postizanja pogodaka, bravuroznih poteza, zavidne brzine i prodornosti. Tolika jednostavnost a tako veličanstveno upakovana i sprovedena u djelo, nije bez razloga Ronaldo imao nadimak " El Fenomeno".


Detalj sa utakmice West Ham United -Everton
za koju je Di Canio dobio Fifa Fair Play Award 2001. godine.

Sljedeć bitan čin, koji fudbal čini tako posebnom igrom, jeste legendarni fair-play potez Paola Di Cania. Naime, Di Canio je  16. decembra 2000. godine igrajući za West Ham United u susretu protiv Evertona izveo fer plej potez, koji se rijetko viđa na fudbalskim terenima. Tadašnji golman Evertona Paul Gerrard istrčao je uzevši loptu van svog šesnaesterca, te pao na zemlju zbog povrede, igra je nastavljena, a Trevor Sinclair je centrirao, a Di Canio je imao prazan gol i šansu da donese pobjedu svom timu, ali je uhvatio loptu u ruke, zbog solidarnosti sa golmano Evertona koji je ostao na ležati na travi, nakon toga tridesettrogodišnjak je nagrađen ogromnim aplauzom sa tribina, a godinu dana kasnije i Fifinom nagradom za fair play potez godine. Italijan je danas trener engleskog premierligaša Sunderlanda.

Ronaldinho sa Zlatnom loptom 2005. godine.

Sljedeća igračka veličina koja je ostavila traga u svijetu nogometa je Ronaldo de Assis Moerira svima poznatiji kao Ronaldinho. Brazilac kojei je dao veliki doprinos fudbalu, unoseći čarobnjačke stvari na nogometne terene. Moje subjektivno mišljenje je da boljeg fudbalskog  tehničara svijet neće dugo godina vidjeti. To je bio i čovjek koji je uljepšavao fudbal, te davao mu posebnu draž, posebnom karizmom i konstantno ogromnim osmjehom koji vas pozivao da plešete sambu sa Gauchom iz Porto Alegrea. Ronaldinho je dao veliki doprinos u sezoni 2011./2002. te jedan je od najzaslužnijih igrača u zlatnoj eri Barcelone predvođenom Pepom Guardiolom. Danas je član meksičkog prvoligaša Queretaroa. Iako u 35. godini magija u njegovim nogama još uvijek traje. Kraj karijere ovog Brazilca na terenu se bliži kraju, ali sigurno da ćemo vječno pamtiti vječni osmjeh i čaroliju koju je imao u nogama Ronaldinho Gaucho.


I na kraju ovog posta kao šlag na tortu da ne bi bilo da fudbal čine samo timovi i igrači, priča koja je mene nadahnula da napišem sve ovo i priča koja će vječno da živi. Riječ je o magičnom Anfield Roadu i nihovim čuvenim navijačima The Redsima ili The Scousersima koji fudbalu daju potpuno neku drugu dimenziju. Prije nekoliko godina moj drug Elmedin, inače veliki navijač Liverpoola, zvao me da gledamo utakmicu. Tada sam prvi put čuo "You'll never walk alone" himnu tima iz Liverpoola. Pjesmu je napisao Oscar Hammerstein II, a otpjevali su je u modernijem zvuku Garry and The Pacemakersi.  Na svakoj utakmici Anfielda je oko 45.525 gledalaca, i rijetkost je da stadion nije ispunjen do posljednjeg mjesta i cijeli stadion pjeva čuveni "You'll never walk alone.  Na turneji u Melburnu 24. jula 2013. godine na stadionu MCG u Melburnu himnu Liverpoola pjevalo je 95.000 navijača. Liverpul nije osvojio engleski Premiership vec 25 godina, ali i dalje svaku utakmicu su pjeva čuveni "You'll never walk alone" iz sveg glasa i dubine srca. Ako me pitate zašto volim fudbal, poslušajte The Reds-e.






subota, 25. travnja 2015.

Ljubav prema fudbalu vs. Komercijalizacija fudbala

Sigurno ste čuli za čuvenu frazu:"Najvažnija sporedna stvar na svijetu." Onda znate da je riječ o fudbalu ili ako hoćete nogometu. Prvi podaci vezani za fudbal vežu se za Kinu i 200te godine. Tada su zabilježene igre sa loptom koje imaju dosta sličnosti sa današnjim fudbalom. Igra je tada nazvana Tsu'Chu,a cilj igre bio je predriblati protivnika sa kožnom loptom i ubaciti je u otvor od 40 cm. Ovakve varijante "igranja" fudbala vežu se i za Drevne Grke i Rimljane. O historijatu govorim čisto zbog toga da budemo upoznati sa rođenjem igre koju neki znaju danas nazvati trčanje 22 budale za jednom loptom. Ako ćemo fudbalu kakvog danas poznajemo dati mjesto i datum rođenja, to je 24. okotbar 1857. u Engleskoj. Dakle prvi formalni profesionalni klub osnovan je Sheffieldu, a klub je imao istoimeni naziv kao i grad Sheffield F.C. U to vrijeme fudbal se igrao srcem, za poznavaoce i ljubitelje ove magične igre, jasno je da fudbal nije samo igra nego stil života. Fudbal je postao jako popularan i počeo se širiti po svim kontinentima na svijetu, i kao epilog toga osnovana je FIFA-a 1904.godine, odnosno Internacionalna fudbalska federacija koja je povezivala nacionalne savze svih zemalja svijeta. Prva međunarodna utakmica odigrana je 1872. godine između Engleske i Škotske, a prva utakmica van Engleske odigrana je između nacionalnih selekcija Austirje i Mađarske u Beču 1902. godine.  
Fudbal se počeo udaljavati od svog prvobitnog stava a to je ljubav i sportska strast prema ovoj igri, krajem 20. vijeka. Kada su ogromni moćnici i konglomerati uvidjeli da fudbal okuplja i voli ogroman broj populacije, krenuli su u postepeno amnestiranje klubova kao fudbalskih ustanova, ugrađujući na neki način kapitalističke čipove, i na kraju udarajući jedan kapitalistički pečat, gdje se sve svelo, na vrijednosi papir koji je nužno zlo.
Bez obzira na sve moćnici i kapitalisti neće nikada u potpunosti moći komercijalizovati fudbal. Uzmimo za primjer igrača ital

ijanskog Intera, Javiera Zanetija poznatijeg kao "Il Capitano". Naime, Argentinac je u Inter stigao iz Banfielda 1995.godine, a ostao je odan milanskom klubu sve do maja 2014., dakle punih 19 godina, uprkos brojim interesovanjima i ponudama drugih velikih klubova. Kao što je vijest nebitna, ukoliko nema publike koja će je čitati, isto tako fudbalski klub je nebitan bez navijača koji će da zajedno budu uz klub uz pobjede i poraze. Mislim da upravo navijači su ti koji daju najveći doprinos i dalje žele da očuvaju ono malo duše, ljubavi i strasti što je u fudbalu ostalo. Kada uzmemo u obzir to, da su se ljudi okupljali zajedno ispred radija, u vrijeme kada su igrane utakmice redovnog kola bivše jugoslovenkse lige da slušaju radijske prijenose utakmica , jer u to vrijeme to je bio jedini način da budete u toku sa stanjem vašeg voljenog kluba, to je dovoljan pokazatelj, i jedan jako unikatan način praćenja utakmica, koji je danas nama u 21. vijeku jako neprihvatljiv, zbog napredovanja tehnologije. Na kraju kada sumirano nije samo fudbal komercijalizovan, nego živimo u svijetu koji je komercijalizovan. Kada se osvrnemo oko sebe, možemo primjetiti da su djeca koja igraju fudbal na poligonima rijetka pojava. A nekada se improvizovalo i na putu se stvarao teren, uz još 4 kamena koja su služili kao stative. Jednostavno svako vrijeme nosi sa sobom dobre i loše strane. Nekada ste trebali imati samo dobru volju da pratite fudbal i uživate u njemu, i to je bila igra u kojoj su siromašni igrali srcem, a to je bila predstava za bogate. Danas i oni koji igraju su bogataši, što je u jednu ruku dobro, ali je definitivno otupilo u 99% igrača onu iskru strasti prema fudbalu, jer fudbal im je postao posao, a ne više emocija. Jer kada u fudbala igrate srcem i emocijama, mislim da je rezultat u većini slučajeva pozitivan. Fudbal je za mene jedna strast, sa tom strašću se rodite ili ne rodite trećeg nema, i što jednostavnije se igra to je veća satisfakcija za one koji gledaju. I danas definitivno živimo u svijetu u kojem je profit nažalost pobijedio fudbal, onaj pravi istinski.